DŽEPOVI
PUNI KAMENJA je žanrovski drama u užem smislu. Tema je sudar svetova:
sveta filmske iluzije Holivuda i sveta realnosti malog,
siromašnog, irskog sela u oblasti Keri. Naime, u malom irskom selu
snima se holivudski film, pa je celo selo angažovano, što da statira, što da
iznajmljuje sobe i ugošćuje filmadžije. Sledeći nivo sudara svetova je sudar
realnosti Irske i holivudske predstave o Irskoj, o kojoj je u filmu reč.
Niti američka filmska zvezda zna da govori irski, kao ni njen partner koji
igra irskog seljaka, niti engleski reditelj poznaje i mari za istinski irski
mentalitet. Statisti koji učestvuju u filmu su pravi irski seljaci i oni se
čude i podsmevaju toj klišeiziranoj slici o sopstvenim životima, ali im to
donosi značajne prihode, pa pristaju da učestvuju u snimanju filma. S druge
strane, oni su fascinirani holivudskom mašinerijom za proizvodnju snova,
pojavom filmskih zvezda i svetom filma uopšte. Statiranje u filmu im
razbuđuje maštu i želju da i sami pišu za film i da ga prave. Čarli,
jedan od dvojice glavnih protagonista ima napisan scenario koji se nada da
će uspeti nekom da proda za vreme snimanja. Na kraju će, uz pomoć svog
novostečenog druga, statiste Džeka, njih dvojica osmisliti
svoj film baš o snimanju ovog filma i taj film će nositi naslov ove drame. U
filmu će glavni junaci biti baš oni, gubitnici i autsajderi, irski statisti
i film će govoriti o malom Šinu Harkinu, koji se drogiran udavio sa
džepovima punim kamenja tokom snimanja holivudskog filma zbog sloma svojih
filmskih iluzija.
Sa idejnog stanovišta ova drama je višestruko zanimljivo sačinjena. U njoj
se na nekoliko nivoa prepliću i sudaraju svetovi. Na nivou radnje dvostruko
se sudaraju iluzija i realnost, filmska realnost i životna realnost, pa
zatim filmska iluzija i filmska realnost, pa životna iluzija i životna
realnost. Sa druge strane, opet sudaraju se pozorišna realnost drame koja se
igra na sceni i scenska iluzija koju dva glumca proizvode igrajući sve
likove i prostore o kojima dramska priča govori.
Ivana Dimić
Igraju: Nebojša Ilić
i Nenad Jezdić
Zijah
A. Sokolović govori i igra sve moguće, majstorskom mimikom i
potpunim vladanjem glasom vodi gledatelje od neukrotivog smeha do ledene
užasnosti, poigrava se osećajima i mišljenjem publike do ivice
izdržljivosti, dok igrajući prepliće dve velike, za svakog značajne teme,
ljubav i smrt.
Njegove mimične, tjelesne i govorne varijacije i mimikrijske vragolije
na temu institucije, kao što su država i brak,
smiješno karikiranje morala, međusobnih bračnih odnosa, političke
banalnosti, svakodnevnih nebuloza i opominjanje na njih, da ljudi žiive
danas a ne sutra - sve je to od samog početka izazivalo salve smijeha,
višekratne spontane aplauze, pronicanje u suštinu ideja i na kraju iskrene i
sasvim zaslužene ovacije očarane publike, koja je poslije dva sata
neprekidnog programa razmišljala kako je moguće tako dugo održati toliku
glumačku koncentraciju i kondiciju...
Kako zapravo nazvati to, što je u nedjelju u prepunom i već danima
rasprodanom salom odigrao za mnoge nesporni "kralj monodrame" Zijah A.
Sokolović.
Najnovija
predstava JDP Šine ima velike izglede ne samo da bude značajno
ostvarenje svoga doba već i da preraste u njegovo obeležje. Svojim komadom
Milena Marković, naime, inteligentno obuhvata ovo vreme, i naravno, njegove
ljude. Tačnije, grupu mladića i devojaka, (bez ličnog imena),
praćenih počev od najlepšeg dačkog doba, ovde shvaćenog kao regrutni centar
za paćenike, potom njihov hod kroz društvene modele zajedništva, poput
srednje škole i služenja vojnog roka ili grupe organizovanih navijača do
njihovog neposrednog učešća u ratu i povratka kući. Reč je, dakle, o
nizu zaokruženih slika iz istorije jedne (tačno odredene) generacije,
impregniranih nasiljem kao osnovnim obeležjem.
Željko Jovanović, Blic
Igraju: Boris Milivojević, Goran Šušljik, Nebojša Glogovac, Jelena Đokić, Marinko Madžgalj, Nebojša Milovanović, Nikola Djuričko
Komedija ,,Ribarske svađe" Karla Goldonija, u režiji Gorana Rakušca, izvedena je po stoti put 22. januara 2010. godine na Sceni ,,Raša Plaović" Narodnog pozorišta u Beogradu.
Podelu jubilarne, stote predstave čine: Lepomir Ivković, Zorica Mirković, Vladan Gajović, Anđelka Tadić, Marija Vicković, Nenad Maričić, Zlatija Ivanović, Nada Šargin, Miloš Đorđević, Mihajlo Lađevac i Igor Đorđević.
Predstavu je do sada videlo skoro 25.000 gledalaca.
(...) Aplauzi, uzvici, veselje do plafona... Nije bilo lepšeg načina da se završi dramska sezona Narodnog pozorišta. Drugi projekti su plaćani i slavljeni pre nego što su realizovani, a dovršavani su neslavno ili nisu uopšte, a evo njih, u mediteranskom konfuzionu koji nastaje kad dune jugo pa razbudi i zavijata emocije pospane od čekanja. Ludi do smeha i tuče, u najtežoj disciplini komedije del arte, kolektivnim zamahom gledaocu vraćaju radost, ukazujući na to da ima pametnijih reditelja od onih koji to, iz projekta u projekat, uzalud pokušavaju da dokažu. Divota je u jednom, videti mnoštvo karaktera, kako ih, kao da su najveće, daju Marija Vicković, Zlatija Ivanović i Nada Šargin, tri gracije od komendije, zbog kojih treba izmisliti neku sasvim posebnu, titulu sezone. Za pohvalu su i ostali, ali vreme, surovo kratko TV-vreme...
Branka Krilović, DNEVNIK RTS