Živko Nikolić je za sobom ostavio veliki trag koji je značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju.

Filmski i televizijski reditelj Živko Nikolić, bio je jako vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju. Sam je govorio da van Crne Gore i onog što iz nje u sebi nosi, ne bi mogao stvaralački da se orjentiše. Rođen je 29. novembra 1941. u Ozrinićima kod Nikšića. Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom. Prve dokumentarne filmove Nikolić je snimio 1968. godine. Bili su to "Blaženi mirotvorci" i "Sebi za života". Potom slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica Jugoslavije kao što su "Ždrijelo", snimljen 1972. godine za koji dobija Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma. Zatim slijede filmovi: "Polaznik", "Bauk", "Marko Perov" za kojeg dobija Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. Potom film "Prozor" za koji dobija Zlatnu medalju Festivala u Beogradu. Slijede filmovi "Ine", "Ane", "Graditelj" film "Biljeg" rađen 1981. godine a govori o Hidroelekrtrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti. Za taj film dobija veliku Zlatnu medalju u Beogradu, Nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.

Svoj prvi film "Beštije" snima 1977. godine, "Jovanu Lukinu" dvije godine kasnije, a "Smrt gospodina Goluže" 1980. godine. Film "Čudo neviđeno" dobija Srebrnog medvjeda na festivalu u Moskvi 1984. godine i tuče mnoge rekorde u gledanosti u ondašnjem SSSR-u. Film "Ljepota poroka" u Izraelu postaje najgledaniji. Živko Nikolić snima i filmove "U ime naroda" i "Iskušavanje đavola".

Živko Nikolić, je ništa manje značajan opus uradio i na televiziji. Više od dvije decenije trajala je plodna saradnja sa Televizijom Crne Gore. Za njega nije bilo malih projekata: prihvatao se realizacije i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u Živkovom stvaralaštvu čine televizijske drame i serije: "Đekna još nije umrla a kad će ne znamo", "To kad uvati ne pušta", 1988. godine i serija "Đekna", potom "Narodni neprijatelj", da bi 1996. po scenariju Dragana Koprivice snimio "Oriđinale".

Živko Nikolić je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek. Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o nama, koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima.

Živko je govorio da su na njega veliki uticaj izvršili poznati crnogorski slikar Lubarda, kao i Rembrant. Lubarda po jednoj ambijentaciji i pretvaranju te ambijentacije u znak, u nešto što je riječ, možda čak i simbol. A Rembrant jednim osjećajem dramatike unutar slike.To mu se, iako se bavio filmom a ne slikarstvom, činilo veoma bliksim.

Živko Nikolić je još za života postao klasik. Njegovo djelo je poznato i van granica našeg jezika. Njegov doprinos crnogorskoj kinematografiji i kulturi je izuzetan. Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića. Govorio je "Čovjek uvijek nosi pečat zavičaja, nosi svoje zavičajno breme, opterećenje. Stalno ima potrebu da ga se oslobodi, a istovremeno, bez tog zavičaja ne bi ništa značio. Jer, čovjek koji ne voli svoj zavičaj, ne voli ni ljude, ne voli sebe. Zavičaj je djetinjstvo. Otuda potreba da ga slikamo, da ga pokažemo drugim ljudima. Nikada nećemo da se pomirimo sa činjenicom da zavičaj za druge ljude nema ono značenje i onu ljubav kao za nas". Žalio se što su ga neki optuživali pa je govorio: “Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao".

Živka Nikolića, reditelja brojnih dokumentarnih i igranih filmova, širi krug gledalaca pamtit će po mnoštvu izuzetnih filmskih i televizijskih ostvarenja, dok će ga kritika zapamtiti kao najsamosvojnijeg i najoriginalnijeg autora. Nagrade i svjetsku slavu stekao je filmovima "Beštije", "Jovana Lukina", "Ljepota poroka", "Smrt gospodina Goluže", "Čudo neviđeno", "U ime naroda, TV serijama "Đekna još nije umrla", "Oriđinali", komedijom "To kad uvati ne pušta". Potreba za ljepotom istine tjerala ga je na stvaranje, a imao je običaj da kaže – “Otkrivati istinu, to je u neku ruku, dodirnuti ljepotu".

Kritičari smatraju da je filmski opus Živka Nikolića nikao iz mitski izdvojenih predjela, iz ruralne crnogorske tradicije u kojoj je i vrijeme na izvjestan način "okamenjeno" i obustavljeno - a ritual je pozornica na kojoj se bezbroj puta ponavlja drama pojedinačnog ljudskog života. Fascinacija autora obredima i mitskim nasljedjem vlastite postojbine, je bez sumnje, duboka i trajna.

Za filmske junake je tražio obične - male ljude. Govorio je: "Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi... Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba "malih".

Dobitnik je tridesetak nagrada na našim i međunarodnim festivalima, među kojima se izdvajaju: "13. jul" Republike Crne Gore, Zlatne medalje 1976. i 1981. godine i Srebrne Medalje " Beograd" 1972. i 1974. godine, Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. godine, Srebrne nagrade u Moskvi 1984. godine. Na festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma dobio je Povelju za životno djelo.
 

Filmografija: