Moja prva školica je bio moj vrtić, u kome sam krenula sa učenjem. Tamo sam naučila prve dečije igrice, da crtam, bojim, da, nikako ne bih izostavila i igru "Izmedju dve vatre", koja mi je još tada prirasla za srce, i igrali smo je do petog razreda osnovne škole, često. U vrtić sam išla nepunih dve godine, jedna je bila moja regularna, a godinu pre te, me je sestra vodila skoro svaki dan sa njom, jer sam još kao mala volela da imam pored sebe puno drugova i drugarica, a to kod kuće nisam imala... Tamo sam počela da se družim sa sadašnjim najboljim drugaricama, Kaćom i Milicom, i kasnije nastavile da se družimo u osnovnoj školi. Odeljenje mi se praktično nije menjalo 8 godina, jedino su nas od petog razreda rastavili u dva odeljenja, ali opet bih sa mnom ostalo moje staro društvo! Kao i svako dete, sećam se najlepših trenutaka kroz osnovnu školu, naravno i poneke ružne, na primer, kada me je dragarica slučajno udarila u oko, državši je za "Stoj o šakama", ili nekih sličnih zavrzlama, koje su nas tada bolele, poneke i vredjale...
Pričali su mi stariji, da doba školovanja, posebno osnovne i srednje škole, treba iskoristiti na najbolji način, da se tada treba provoditi "do zaborava", tako da sam to koristila u svakom pogodnom trenutku, i pokušavala da uživam najbolje moguće...Trudila sam se, a svaki trud se isplati tako da sada, posle završene osnovne i srednje škole, kada sam ih ostavila iza sebe, slobodno mogu reći, da mi je bilo lepo, nezaboravno, i da ne žalim toliko za tim periodom, jer sam živela za trenutak, uživala u svim!
Srednja škola, pohadjana daleko od kuće, daleko od svojih najmilijih, porodice, društva, svoje sobice. Odvajanje mi je mnogo teško palo, jer se nikada nisam odvajala toliko daleko od svojih, a toliko dugo. 200 km udaljena od kuće, od svega što je bilo moje, a imala sam nepunih 15 godina, bila sam dete! Ali, znala sam da je sve to za moje dobro, da će sve biti kako treba, vremenom, da školu završavam zbog sebe. Bila je to moja jedina želja za upis srednje škole, i ostvarila se, tako da nisam smela da je odbacim od sebe! Koliko mi je bilo drago što sam upisala školu koju sam volela, toliko mi je bilo teško što sam se našla negde, gde nikoga nisam znala, nikog svog nisam imala, a pored svega toga, i grad Beograd je za mene bio potpuno nov, u potpunosti neispitan. Borila sam se, kako sama sa sobom i mišlju da se vratim kući posle nedelju dana,tako i sa urbanizacijom koja me je plašila. Izborila sam se, i drago mi je, jer sam postala veliki borac! Snašla sam se, uspela da me ne proguta sve nepoznato i izašla na pravi put! ...
Posle završene srednje sam ostala u Beogradu, i evo me, tu sam i dalje. Studiram na najboljem fakultetu, studiram i učim ono što volim i znam da je moj izbor onaj pravi, da se ni u jednom trenutku neću pokajati!